Poetika navodnika

Dvije tisuće godina prije Krista jedan je egipatski pisar zapisao na pločici: nema se više o čemu pisati, sve je već napisano. Taj egipatski pisar bio je, i ne znajući, prvi postmodernist. Njegov vapaj kako se više nema što pisati jer je sve već napisano podsjeća na postmoderno stanje i suvremenoga pisca koji je, više nego ikada, opterećen osjećajem zakašnjenja, sviješću da dolazi iza nekoga, iza brojnih velikana. Što i kako pisati nakon Dantea, Shakespearea, Baudelairea, Dostojevskog…

Metaforički je taj osjećaj možda najbolje formulirao veliki američki pisac i teoretičar John Barth u kritičkom eseju pod naslovom Književnost iscrpljenosti (The Literature of Exhaustion, 1982). U kojem je smislu književnost iscrpljena? Nije li književni bunar neiscrpan? Ne, kaže Barth, brojne su teme već iskorištene, brojni literarni postupci potrošeni, uglavnom su iscrpljene mogućnosti inovacije, rime u pjesmama su se s vremenom banalizirale, javlja se osjećaj da je sve već viđeno. Zato je, po Barthu, suvremena književnost moguća još jedino kao antirealistički i imitativni koncept, tj. kao igra s već poznatim i upotrijebljenim. U nemogućnosti stvaranja vlastitog originalnog stila ili postupka, umjetniku preostaje još jedino okretanje prošlosti, „imitacija mrtvih stilova“, govor kroz maske i glasove uskladištene u velikom imaginarnom muzeju sadašnje globalne kulture.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.

Veliki muzej – to je zapravo ona glasovita Babilonska knjižnica Jorgea Louisa Borgesa, golema biblioteka u prostornom univerzumu heksagonalnih soba koje su međusobno povezane stubištima i hodnicima. U knjižnici su smještene sve knjige, napisane i nenapisane, prevedene na sve poznate jezike, s različitim stupnjevima istinitosti i smislenosti. Pohranjene knjige identična su opsega i formata, nastale su svim mogućim kombinacijama slova abecede, dakle beskonačno mnogo knjiga. Knjižnica je neograničena i ciklička i sadržava sve ljudsko znanje, sve metafizičke tajne svijeta i čovjeka. To je globalna metafora današnjice: čitav svijet kao knjižnica, čitav svijet kao tekst.

Pisanje započinje citatom

No vratimo se onom našem egipatskom pisaru koji se požalio prije 4000 godina da je sve već napisano. On je već tada shvatio da se književnost ne može oslanjati samo na koncept imitatio vitae, na oponašanje života, dakle na mimezu, nego i na imitatio veterum, oponašanje starih, tj. korištenje tuđih tekstova. Književnost se ne hrani samo životom nego i sama sobom. U Dodatnim razmatranjima uz „Ime ruže“ (Postille a „Il nome della rosa“, 1983) Umberto Eco piše da sve knjige govore uvijek o drugim knjigama i da svaka pripovijest pripovijeda jednu već ispričanu priču. Znao je to već Homer, znao je to i Cervantes. Pisci posuđuju jedan od drugoga teme, sižeje, postupke, likove, rečenice. Nedavno je Ljudmila Ulicka – u romanu Ljestve Jakovljeve – napisala ovu formulu književnoga stvaranja: pisca formiraju život+knjige, ili samo knjige, ali nikada samo život bez knjiga. Pišući književni tekst pisac uvijek ulazi u dijalog s drugim piscima i s književnom tradicijom. Figurativno rečeno: pisanje započinje citatom.

Marcel Duchamp, L.H.O.O.Q, 1919. / Ready-made olovka na reprodukciji Mona Lise,  Muzej umjetnosti u Philadelphiji

I evo nas u središtu problematike kojom se bavi Dubravka Oraić Tolić u nedavno objavljenoj knjizi Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi. Citatnost je upravo jedan od oblika književnoga dijaloga, jedan oblik intertekstualnosti. Studije o intertekstualnosti razmahale su se šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada je francusko-bugarska teoretičarka Julija Kristeva pustila taj termin u širok optjecaj. Doduše, sve je to već postojalo i prije, ali je tada dobilo novi teorijski okvir i osmišljenu terminologiju. Jer obratimo pozornost na sâm termin tekst. On dolazi od lat. texere, što znači tkati, pa je sam tekst tkanje, pletivo, mreža. Tako ga je definirao još Kvintilijan. Od čega je satkan tekst? Od citata, od preispisivanja tuđih tekstova, od donesenog materijala. U srednjem vijeku postojao je poseban žanr – centon – (krparija, krpež), koji se sastojao samo od citata tuđih tekstova. Citirati Vergilija nije bila sramota, nego dapače znak prestiža, dobra obrazovanja, pozitivnog odnosa prema tradiciji. A da i ne govorimo o Bibliji kao velikom prototekstu na koji se naslanja, i koji citira, čitava zapadna civilizacija.

No na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine prošloga stoljeća zbio se epohalni obrat. Roland Barhes proglasio je smrt autora, i to u smislu povijesno određena genija koji tobože stvara vođen božanskom inspiracijom. Romantični genij stvarao je neprolazna djela. Nasuprot tomu, postmoderni autor obični je scriptor, tj. zapisivač znakova, dok je tekst zapravo palimpsest, tkivo citata izvedenih iz neizmjernoga broja središta kulture.

Dubravka Oraić Tolić bavi se u knjizi citatnošću kao najraširenijim oblikom eksplicitne intertekstualnosti. Pritom se ne zadržava samo na književnom mediju, nego ulazi i u područje slikarstva, a tu su posebno važni njezini uvidi u poetiku likovnoga kolaža kao oblika transsemiotičke citatnosti. Ili, kako to formulira autorica, kolaž je postupak ili žanr građen od faktocitata. U likovnom kolažu citatna su građa stvarni civilizacijski predmeti: izresci iz novina, krpice tapeta, žice, stakla). Sjetimo se samo kolaža i ready made produkata Duchampa, Schwittersa, Rodčenka.

Aleksandr Rodčenko, Držim ravnotežu, 1923.  / Fotomontaža u knjizi Vladimira Majakovskoga O tome, 1923.

Razdoblje povijesnih avangardi posebno je stimulativno za istraživanja Dubravke Oraić. Razlog je jasan: sama avangarda bila je jedna velika citatna kultura. Geslo je avangarde Nietzscheovo „prevrednovanje svih vrijednosti“ („Umwertung aller Werte“). Budući da je proklamirala prijezir prema tradiciji, budući da je pretenciozno vidjela sebe kao nultu točku nove europske kulture, avangarda je rušila same temelje zapadne civilizacije. Odatle velike prevratničke geste sa simboličkim potencijalom: Maljevičev Crni kvadrat na crnoj podlozi, 1915; Duchampovo izlaganje pisoara/fontane 1917. ili njegova Mona Liza s bradicom i brkovima 1919. Što radi Duchamp? Uzima kanonsku sliku, možda i najslavniju sliku iz ljudske povijesti – Leonardovu Giocondu – i radi na njoj ikonoklastičke intervencije: lijepoj ženi s tajanstvenim osmijehom ucrtava bradicu i brkove. Bila je to višestruka negacija: 1. negacija temeljne slike tradicije, njezina simboličnog artefakta, 2. negacija neponovljivosti (aure) umjetničkoga djela i 3. negacija zapadne umjetnosti utemeljene na mimetizmu, originalnosti, pojedincu.

Nova istraživanja

Dubravka Oraić Tolić napisala je 1990. knjigu Teorija citatnosti. Knjiga koju u Vijencu predstavljamo nije njezino prerađeno nego znatno dopunjeno izdanje. To su mahom posve nova istraživanja. U vrijeme nastanka Teorije citatnosti nije bilo ni naznake digitalnoga doba, dakle sveopćeg pisma i sveopće umreženosti. Živimo u razdoblju koje je Baudrillard nazvao kulturom simulacije i simulakruma: označitelja bez označenoga, forme bez sadržaja, teksta bez identiteta, riječi bez Logosa, znaka bez predmeta. Upravo bih kao izrazitu vrijednost knjige Dubravke Oraić istaknuo njezina istraživanja citatnosti u hipertekstovima, hibridnim nelineranim strukturama s nepreglednom mrežom označitelja. Kao predložak poslužili su joj konceptualni romani-mreže Jasne Horvat: Az, Bizarij, Auron, Alikvot, Vilikon.

Intermedijalnost i citatnost kao njegova karakteristična manifestacija posve su izmijenili model čitanja i čitatelja. Danas se traži posebna recepcijska kompetencija, obrazovan čitatelj kadar surađivati s tekstom i autorom, čitatelj koji je kadar razabrati i prepoznati dijelove tuđih tekstova i aktivno sudjelovati u beskonačnoj literarnoj igri. Nikada nije bilo lako pisati, ali danas je, nakon svih mogućih iskustava, posebno teško. Umberto Eco u spomenutoj postili uz roman Ime ruže piše da je današnji pisac usporediv s mladićem koji rafiniranoj, intelektualno superiornoj ženi želi reći da je iskreno voli. On zna da ne može doći pred nju tek tako, s riječima „Iskreno te volim “, jer je to fraza, klišej koji koriste još samo jeftini ljubići i sapunice. Što je onda rješenje? Rješenje je, kaže Eco, uporaba jezične maske, odnosno ironične citatne referencije. Mladić će, dakle, doći djevojci i reći otprilike ovako: Kao što bi sada rekao Liala (Eco koristi upravo to provizorno ime): Iskreno te volim. Govornik je time izbjegao lažnu neposrednost i otrcani klišej, a pritom je ipak priopćio ono što je želio, tj. odaslao je ljubavnu poruku.

Dakako, sjena prošlosti nadvila se nad našu komunikaciju; živimo u doba izgubljene neposrednosti. Po Borgesu nitko nema pravo pozivati se na izvornost u književnosti. Svi su pisci tek „tajnici duha“, prevoditelji i komentatori već postojećih arhetipova. Tu poetiku navodnika sustavno je i s mnogo stvaralačkog žara opisala Dubravka Oraić Tolić.